Kada su se, pre gotovo četrnaest vekova, Srbi, u vreme opšte seobe Slovena, doselili na Balkan i zauzeli zemlje oko Dunava, u nove krajeve poveli su i svoj panteon slovenskih bogova. Srbi, kao i ostali stari Sloveni, verovali su da ima mnogo bogova, od kojih im najpoznatiji behu: Perun, gromovnik, za koga su mislili da bije gromom i da pušta s neba kišu, sneg i tuču (grad); Dajbog, koji je obasjavao zemlju svetlošću svojih zraka i činio da na zemlji sve raste i rađa; Stribog, koji pušta vetar i oluju, i kažnjava sve nevaljale, grešne i nepoštene ljude; Usud, koji određuje svakom čoveku sudbinu; Davor, bog rata, koga su Sloveni prizivali u ratnim prilikama; Ljelj i Lada, božanstva mladosti, lepote, ljubavi i milovanja, a pratila su ih još mnoga polubožanstva i natprirodna bića: vile, veštice, zmajevi, karakondžule, vukodlaci... Srbi su, kao i drugi indoevropski narodi na tom stepenu razvitka, verovali da se bogovi moraju umilostiviti, te su im prinosili, obično s proleća i s jeseni, mnogobrojne žrtve u stoci, prvim plodovima, žitu, jelu i piću, zahvaljujući im se tako na berićetnoj žetvi, plodnosti, zdravlju i svakom drugom dobru koje im je od bogova dolazilo.
Zemlje u koje su se Srbi doselili, bile su pod grčkom vlašću, koja je već prihvatila hrišćansku veru. Zato su grčki vladari, još od cara Iraklija, nastojali da Srbi i drugi nehrišćanski narodi pređu u hrišćanstvo. To je, naravno, dosta teško išlo: s jedne strane, paganska verovanja bilo je teško suzbiti, a s druge, latinski, a potom grčki sveštenici propovedali su novu veru na latinskom i grčkom jeziku, koji Srbi nisu razumeli, a još manje su razumevali i opirali su se nametanju grčkih običaja i načina života.
Tek posle dve stotine godina, u devetom veku, sa prosvetiteljnim i propovedničkim radom Ćirila i Metodija poče se hrišćanstvo organizovano širiti i utvrđivati među Slovene uopšte, pa i kod Srba. Ćirilo i Metodije su Hristovu nauku započeli propovedati na razumljivom slovenskom jeziku, a sastavili su i slovensku azbuku, nazvanu "ćirilicom", kojom se i danas služe Srbi, Crnogorci, Makedonci, Rusi i Bugari, te se crkvene knjige počeše prevoditi sa grčkog na slovenski jezik.
Ovo vraćanje u daleku prošlost važno je zbog razumevanja jednog od najdrevnijih običaja u Srba - Krsne slave (krsnog imena, sveti, svetog, blagdana - kako se sve u raznim krajevima zove). U vreme primanja hrišćanstva Srbi su živeli plemenskim životom, a plemena su opet bila podeljena na mnoge veće i manje zadruge, porodice, i svaka ta porodica i pleme, pored opštih bogova, imala je i svoga plemenskog ili domaćeg boga, kao zaštitnika plemena, kućne čeljadi i stoke. Često je taj zaštitnik bio personifikovan u liku kakvog predka, čiji je dobri duh čuvao kuću od zlih duhova i pripomagao porodici u svakodnevnom životu. Zato mnogi istraživači narodnih običaja smatraju da je današnja slava sećanje na pokojne pretke, kućne zaštitnike, i poreklo ovom običaju nalaze u herojskom kultu kod Grka i kultu rimskih bogova - lara i penata.
Drugi pak smatraju da je krsna slava nastala kao sećanje na onog pretka koji je prvi primio hrišćansku veru, odnosno na onaj dan kada je koje pleme ili porodica kršteno. Tako su se jedni krstili na sv. Nikolu, drugi na sv Vrače, treći na Đurđevdan i sl. Kako je svako pleme imalo svog plemenskog ili domaćeg boga, kao pokrovitelja i zaštitnika, umesto njih je svako novokršteno pleme ili porodica u hrišćanstvu uzela za svog pokrovitelja i zaštitnika onog svetitelja na čiji se dan krstila, i tome se svetitelju, kao božjem posredniku, počela moliti i svake godine kad je dolazio taj dan, koji se svetkovao kao spomen dotičnog sveca, porodica je taj dan svečano i proslavljala.
Ovo drugo shvatanje je daleko bliže zvaničnom crkvenom tumačenju postanka krsnih slava. Međutim, da je poreklo slave mnogo starije kazuju i mnogi do danas održani običaji o mnogim crkvenim praznicima, Božiću, Uskrsu, Đurdevdanu, o čemu je više rečeno kod pojedinih slava.
Mnogi istraživači u slavskim ritualima paljenja sveće, pripremanju žita (koljiva), prelivanju žita vinom, vide elemente kulta mrtvih, animističkog kulta predaka ("da bi se njihove duše u prijateljstvu održale sa živim potomstvom"). Drugi pak smatraju da se skoro svi tragovi paganizma odnose na kult plodnosti, a ne na kult predaka. Sadržaj skoro svih zdravica i molitava jeste obezbeđenje plodnosti. Tako, na primer, prilikom stavljanja kolača u sito ili kad se sitom udara u nadvratnik kaže se: "Neka je sita godina, da bog da!" ili se uzima često sito "da bi pšenica često rađala" uz reči: "Da je veleglasna i berićetna godina, Bog da pokloni u ljude i u stoku zdravlje, u domu i polju berićet i svako dobro".
Bilo kako bilo, ne može se sporiti da se u slavskim običajima održalo mnogo prethrišćanskih elemenata, čak i više no što se u prvi mah može zapaziti. Sveti Ilija "Gromovnik" je u narodnom predanju zadržao mnoge prerogative boga Peruna, a Sveti Nikola, kao zaštitnik pomoraca i brodara, direktni je "naslednik" bogova mora i tekućih voda.
Već na osnovu ovih napomena može se videti na kakvim su sve mukama bili hrišćanski sveštenici iz desetog ili jedanaestog veka, koji su se upinjali da suzbiju i iskorene mnoge drevne običaje, verovanja i navike kod pokrštenih Srba, i zamene ih poštovanjem hrišćanskih svetaca i božjih ugodnika.
Pa ipak, iako srpski običaj slava nema ničeg hrišćanskog u svom prvobitnom korenu, on je ipak i od hrišćanske crkve primljen i odobren.
Kako se to desilo?
Prvi pouzdani istorijski podaci, koje danas imamo o krsnoj slavi u starim knjigama i zapisima, nazivaju ovaj savremeni nacionalni srpski praznik "pamet svetom" i vezuju ga za pomen mrtvima - "za pokoj". Proslava "svetog" imena imala je mnoge prastare, dohrišćanske elemente: obavljala se uz krvnu žrtvu (pred crkvu su dovođena goveda i ovnovi, ili su donošeni jaganjci i golubovi u samu crkvu gde im je sveštenik, pre klanja čitao naročite molitve a katkada je i sam, čak i pred žrtvenikom kraj oltara, klao stoku i za to dobijao kožu i grudi zaklane životinje), a gozbe i pirovi održavali su se u crkvi ili pred samom crkvom. Međutim, Svetosavska srpska crkva, čim je 1219. godine osnovana samostalna žička arhiepiskopija, u program svog reformatorskog rada uvela je i nastojanje da i proslavljanje "svetog", kasnijeg "Krsnog imena", kao i davanje podušja, saobrazi što više duhu i formi hrišćanske beskrvne žrtve, i stvorila jednu ustanovu koja je u granicama žičke arhiepiskopije, kasnije Pećke patrijaršije, dobila naročito nacionalno obeležje i tokom vremena počela se smatrati kao isključivo srpska, i to više nacionalna nego verska institucija.
Naročitu ulogu u stvaranju krsne slave imao je prvi srpski arhiepiskop Sava Nemanjić (1174-1235). Verovatno pod njegovim ličnim uticajem, Srpska crkva je, pod pretnjom gubitka čina, zabranila sveštenicima da čitaju molitve govedu, ovci ili golubu, kao i da primaju te životinje u crkvu i učestvuju pri narodnim gozbama, koje se priređuju u spomen svetih ili za pokoj umrlih kod crkava. Ko hoće da čini pomen svetome ili daje gozbu za dušu mrtvima, mora da zakolje, što želi i što može, kod svoje kuće, meso zaklane životinje dobro da opere od krvi, ispeče i u svome domu iznese na trpezu gostima. Samo tako spremljenu gozbu, u domu svakoga ko slavi svetitelja, može sveštenik doći da blagoslovi; pa će tako, uz jelo i ceo taj dom blagosloven biti. Upućujući dakle, svećarske gozbe u kuće i porodice svojih vernika i dopustivši sveštenicima da te gozbe mogu blagosiljati naročitim ritualom, Srpska crkva je uspela da stvori osnovu za formiranje jednog posebnog domaćeg praznika - Svetog ili Sveca, Krsnog imena ili Slave.
Da je svetosavska crkva udarila temelje savremenom načinu proslavljanja Krsnog imena, dokazuju i mnogi pisani izvori koji ukazuju da su svi glavni ritualni rekviziti današnje Krsne slave bili ustanovljeni kao takvi već u doba Svetog Save. Oni koji su hteli da slave "pamet svetom" mogli su donositi u crkvu sveće, prosfore (krsni kolač), koljivo, zejtin i tamjan na blagosiljanje, a tadašnji sveštenici su, u nedostatku pisanih pravila i rituala, sami stvorili mnoge molitve i rituale, koji se, uz male izmene i danas upražnjavaju kod slavskih obreda. Tako su se pravoslavni Srbi, u načinu proslavljanja pojedinih, naročito izabranih svetitelja, izdvojili od ostalih pravoslavnih naroda i razvili jedan svoj opštenacionalni domaći kult i stvorili poseban ritual, dok su Grci, Rusi, Bugari, Rumuni, kao i ostali pravoslavni narodi, sa opadanjem stare hrišćanske revnosti, sve manje i ređe lično proslavljali pojedine svetitelje, pa se, najzad, taj običaj kod njih sasvim i izgubio.
Sam ritual Krsne slave je istovremeno i crkveni i narodni. Svi neophodni slavski rekviziti: sveća, hlebovi, pšenica ili koljivo, vino, ulje i tamjan, jesu ujedno i crkveni rekviziti. Ikona Krsnog imena smatra se kao neophodan rekvizit slave, iako je neki svećari ni danas nemaju. Glavni obredi u kući, a naročito lomljenje ili rezanje kolača, dizanje u slavu, razne zdravice nastali su kao rezultat narodnih običaja, ali danas imaju i crkveni karakter.
Uporedo sa Krsnom slavom, kao domaćom i naslednom porodičnom institucijom, postojao je već od najstarijih vremena kod nas običaj da se pojedini članovi porodice, u izvesnim teškim trenucima života, lično i doživotno, zavetuju kakvom drugom svetitelju, kome su se u nevolji obratili za pomoć. Ovaj običaj zove se preslava (prislužba, prislužbica, poslužbica). Lep primer preslave imamo u narodnom predanju kada se Stefan Nemanja, dok je bio sužanj kod svoje braće, obratio Svetom Đorđu da mu pomogne, obećavajući mu za to: "Poslužu ti, svete, v'se dni života mojego". Nemanjići su, inače slavili Krsno ime svetog Aranđela. Taj običaj i danas je dosta prisutan, naročito u južnoj Srbiji, a nastajao je u vreme velikih seljenja i raseljavanja, pljačkanja i robljenja, gladnih godina, velikih požara i poplava, teških bolesti i pomora. Preslava se svetkuje kao i Krsna slava, ali manje svečano.