~ p r v a ~

Nekada se igralo "dobre lopte". Bilo se mlado. Bili su to pravi spektakli, kad se naprave turniri izmedju škola.
Uglavnom se šutalo na Famosovom rukometnom, ili izmedju Gimnazije i "Radičevića", na Ilidži.
Nastavno osoblje "Brkića" je bilo najmladje, pa su najbolje i šutali. Oni iz "Šantića" nisu mogli "Brkićevcima" ni opepeliti, a da o ostalima i ne govorimo. Nešto "ravnopravnije" tekme su bile: Centralna "H.Brkić" protiv Područne.
Po hiljadu djaka se okupi na tribine, pa udri.

Moglo je to biti za 6. april, Dan oslobodjenja Sarajeva, početkom sedamdesetih.
U oglasu, koji je čitan djeci, stajalo je da ćemo taj Praznik proslaviti radno (na šta su djeca negodovala). Medjutim, odmah iza toga je stajalo da će to biti zajednički, cjelodnevni izlet (uz aplauze i buru oduševljenja). Pa onda opet ono: "AUUU!", kada se pročita da će to biti kod Željeznice. Na kraju padne dogovor da osmi razredi idu na Vrelo Bosne, a ostali uz Željeznicu. Osmake bi vodile razrednice i još neke nastavnice po dogovoru, (a pridružio bi im se i Vlado Trojer), jer muški imaju zakazan fudbalski meč. I u oglasu bi Rajko dodao jednu fatalnu rečenicu, zbog koje preko hiljadu djece te noći nije mirno spavalo, razmišljajući kakvo će sutradan vrijeme biti: ("UKOLIKO BUDE LOŠE VRIJEME I KIŠA, DOĆI NA REDOVNU NASTAVU!")

Prva velika utakmica je igrana na starom Famosovom stadionu kod Željeznice - KOD MLINA. Tako su mještani zvali to mjesto, jer su tu nekada bili mlinovi: Ćamilov i Adilov. Sastale su se ekipe "A. Šantić i "H. Brkić". Doduše, bilo je prethodne zime još dosta tih utakmica, ali u sali. One u "Partizanu" su završavane kod Ahme, a ona u "Šantićevoj" sali bi imala finale u Domu. U "Brkiću" (Centralna i Područna škola) je bilo dosta mladih i talentovanih nastavnika, pa da bi utakmica bila iole ravnopravna, bilo je "posudjivanja" igrača. Šanticevci su se kasnije pravdali da su ti 'posudjeni' zabušavali. Na broju gledalaca bi pozavidjeli i prvoligaši - ponekad.
Pobjeda (i poraz) su se morali zaliti. Svi su se zaputili prema Ignjinoj kafani.
Pošto Vule nije igrao, preuzeo je na sebe obavezu da odvede svu djecu do Centralne skole. To je samo on bio u stanju. Pomogle su mu, doduše, i nastavnice. Bila je upečatljiva slika kada Vule goni pred sobom svu djecu. A žuri li, žuri. Svi su se pitali - što. Usput su padali zluradi komentari kako Ignjo ne mora peći dva jagnjeta, jer nema Vuleta u ekipi.
Medjutim, kako je ko ulazio u kafanu, razrogačeno je zapazio Vukašina, kako se razmahuje, pomažući pajdi Ignji. Dok su ovi dofurali pješke preko Blaca, Vukotići su kolima prije njih stigli iz Lasice. "Fudbaleri" bi, zgledajući se, prasnuli u smijeh.
Kao i obično, cijeli tok utakmice bi se glasno analizirao. I preglasno, jer u cijeloj kafani je samo još jedan sto bio zauzet. Medju ta tri gosta bio je i Branko. Čovjek, koji je volio kafanu. Po svoj prilici nije bio baš ni trijezan. Kada je galama (analiza utakmice), dostigla vrhunac, iz ćoška dreknu Branko, nešto kao malo povrijedjen:
"Pa dobro, jeste li vi sami u ovoj kafani?!"
Nasta tišina.
"K'o da ste prvi put u kafani! Ne mogu gosti s mirom sjediti!..."
"Ko je ovaj?... Šta hoće?..." Podiže se Rale Kovač. Ona rakija s izleta tek počela da djeluje. Ne zna on Branka. Uhvati ga Anto za rukav, te ovaj zatetura i sjede. Skoči i Stanković, ne zna ni on čovjeka.
"Ko je ovde direktor?", nije Branko siguran ko je Rajko.
Ovaj se okuraži: "Ja sam, Branko. U čemu je problem? Ma čekaj, nemoj zaj***!..."
"E, moj direktore... Nikakav si mi ti direktor...". Počinje pomalo i neki prigušeni smijeh.
"Ma, Branko, da ti objasnim...", Rajko bi malo da stiša situaciju.
Pritrča i Ignjo da se ne bi slučajno zakuvalo. Ljudi nisu još ni sjeli, a kamo li jeli.
"Nemaš ti meni šta objašnjavati...Nemaš ti autoritet... Nikakav si ti direktor... Ti, da si pravi direktor, ti bi onog malog u ćošku ošišao. Vidi mu kose, pala na ramena...K'o kakav gelipter. (tada je bila duga kosa u modi) I on tebi taki ide u razred...", a pokazuje na Uču. Tek će neko potiho uz psovku, ali ipak da svi čuju:
"Eto ti ga tebi... Ošišaj ga ti...Ti si ga pravio, nije Rajko. Ti si mu ćaća!..."
Gromoglasnom smijehu se pridruži i Branko, te zovnu Ignju i poruči turu za obje ekipe.
"Neka, Branko, biće malo puno..."
"Neka, neka, samo ti donesi...Nije beg cicija... Možda ovi i nauče nešto našu djecu..."

****************************************************************************
~ druga ~

za Dan Škole

Dan je Škola, (15. maj - zajednički za sve skole na Ilidži), godina gospodnja - '70 i neka.
Na Famosovom stadionu veliki spektakl: Postrojavanje, slet, govori... Rajko pohvaljuje odlikaše,... dijeli nagrade...neki Banjac, (moglo bi mu biti ime Milan, učesnik NOR-a) evocira ratne uspomene... veliki program...
(Nedavno čitam o Milanu Banjcu - ako je to taj - da je u ovom ratu robijao u "Viktor Bubnju", u "multietničkom. slobodarskom, okupiranom..."... osudjen na godinu... zbog imena i prezimena..., srpskog..., a tada tako slatko govorio o bratstvu i jedinstvu...i na račun njega se tog srpskog skoro i odricao...)
Desa nije tada govorila o ratu. Ona bi to drugom prilikom, u učionici. Nije ni Vule. Doduše, on još uvijek nije imao status borca, iako je već prošlo skoro trideset godina od rata, i iako je on u ratu bio mali, ali nekako je malo teže išlo to sa svjedocima, pa mu se razvuklo. Uvijek bi zapelo s jednim svjedokom. Negdje pred penziju on je dobio taj status. I povećanje plate, i bodove za stan, s tim priznanjem.

Na kraju glavni dio predstave: mali nogomet (nastavnici).
Polufinale: "Šantič - "Radičević",
a finale "H. Brkić" - Centralna protiv Područne. Rezultat vjerovatno niko i ne pamti,
jer nije ni mnogo važan, ali to navijanje i ta atmosfera se ne zaboravljaju.

Centralna je bila u prednosti, jer se za njih prošvercovao Boban Djurovic, koji u tom trenutku nije radio, jer se Beba vratila s porodiljskog. Čak je i Redžo počeo da sudi, sve dok medju publikom nisu primjećene prave sudije: Lazo Popović i Nikola Brkan, a mogao je biti i Ante Mišković, nisam baš siguran.
Navijanje je posebna priča.
Počelo je sa skandiranjem:
"Skini - se - Vu-le!... Skini - se - Vu-le! ...
'Oće-mo Vu-le-ta!... 'Oće-mo Vu-le-ta!..."
Vukašin ustane, onako, kao slučajno, zaboljela ga guzica, i okrene se tribinama, a onda skandiranje se pretvori u:
"'oće-mo So-ra-ju!... 'Oće-mo So-ra-ju!... Skini - se Raj-ko!... 'Oće - mo Hu - su... ! "
Vule opet pogleda uzgor, a onda čuješ:
"Mi-la-ne!... Mi-la-ne!... Pe-ša!... Pe-ša! ...An-to!... An-to!...". Kako ko primi loptu.
Vrhunac bi bio kad je lopta kod Dizdarevića, pa dok je on vuče, a ono čuješ:
"Diz - do !... *iz - do !... Diz - do !... *iz - do !..." Ono prvo 'd' bi se pretvaralo u 'p'. Kad bi situacija zaprijetila da se otme kontroli, Kujundžija bi stao na loptu i svi bi stali, publika bi se malko stišala, a glavni Di-Dzej, Huso, bi zamolio publiku da navija za Dizdu sa "RA - LE !... RA - LE !...", na što bi odvrnuo razglas do daske i probao da nadjača sa ono "RA - LE !... RA - LE... ! "
Kad Vojkovćani postigoše go, radosti nigdje kraja kod njihove publike.
" VA - DI GA... DA - NE!... VA - DI GA... DA - NE... !" Danilo, koji nije baš mnogo pratio fudbal, bi bio iznenadjen, okrenuo bi se publici i prokomentarisao bi: "Kako su ova djeca prosta!". Doduše, niko ga ne bi čuo. od galame.
Ali zato s drugog kraja poče skandiranje:
"SE - LJA - CI !... SE - LJ - CI !... Da bi ovi bili valjda uvrijedjeni.
Uvreda se vraća uvredom, pa da bi ovi Hrasničane skroz ponizili počese skandirati:
" LA - SI - CA !... LA - SI - CA !... " (E, kud ćeš teže uvrede!)
Huso je uspijevao sa svojim decibelima na razglasu da održava ravnotežu, te razblaživao bi užarenu situaciju, prateći gdje je lopta i čulo bi se: "Raj-ka-ne!... An-to! ...Gu- to!... Ja-zo!...(Andreja su zvali - Jazo)"

Dok je Mirko Sikima bio u vojsci, zamjenjivao ga je DUŠAN LEPIR. Djeca uvijek izgovarala: "Leptir".
Taj Dušan je imao strašan udarac.
Dakle, kako smo već rekli, na golu Hrasničana je bio čuveni golman - bibliotekar.
Dograbi Dušan loptu negdje na centru, pa je povuče naprijed i pošto mu niko nije smetao, raspali po njoj svom snagom. Po sredini gola, ispod same prečke.
Danilo se nije uspio ni pomaći, iako mu je očešala kosu i prste. Ne daj Bože da ga je strefio u glavu. Valjda se nije ni nadao. Pa onda k'o krava mrtvo tele, pogleda tužno, žalosno i molećivo na tribine, gdje su se sjatila sva djeca iz obje škole, kao tražeći pomoć ili svjedoke za pokušaj ubistva.
Zatim se okrenu Lepiru, ljut i uvrijedjen, te ispruži ruku prema njemu i poče da zavrće prstima kao da odvrće sijalicu, pa povika:

"TI SI LUD,... TI SI LUD... HOĆEŠ DA ME UBIJEŠ... TI SI LUD!!!

Potrča s gola prema izlazu, i na znam da li je ikada više stao na gol.