Lanski pekmez
Autor: ...

"Je li gotova?"
"Iako nije, biće!", bili bi najčešći komšijski pozdravi, ili bi on povikao:
"Pa, dobro pije li se ikad kava u ovoj kući?", mada se toz nije još ni osušio od prethodne.
Kafa bi se pila, onako, na bašči - čak i zbog kafe. Uglavnom zbog cigara, (neizostavnih), zbog odmora (čak i oni neumoreni), zbog karti, zbog čašice, a i zbog pričica, koje ponekad prelaze i okvire trača. Svakodnevne bi bile uglavnom dosadne, ali Ike bi znao to da razvedri nekom starom, ko zna koji put ispričanom, i uvijek ponovo interesantnom, kao da je prvi put čuješ. Poslije višegodišnje pauze, ljetos sam ponovo osvježavao sjećanja. Kad god bi on pričao ovu pričicu, sjetio bih se nezaboravne Tetke.

Svaka kuća bi uoči Slave imala neku djevojku iz sela "na stojbini". Bilo bi to jednu sedmicu, a cura bi, najčešće, bila neki rod, čija porodica ne slavi tu slavu. Tokom godine se kuća "zapusti", pa makar ukućani spadali i u najurednije. Valja to sve prečistiti, od ćoška do ćoška, uglancati da sve blista, pospremiti, izribati podove, klupe, stolove, forange ispeglati, napraviti kolače, pite, sarme, krsni hljeb našarati... Što 'ljeb šareniji, to cura ponosnija... Goste valja dočekati... Bili bi to izuzetni dani u godini. Mirisalo bi na svježinu, prazničnu.
Ta kuća je nekada bila najposjećenija i najuglednija, iskupljalo bi se, sviralo, igralo, sijelilo bi se tu, a sada je tamo malo ko zalazio. O stojbini da se i ne govori. Pogotovo odkako se useliše "Stara" i sin joj, jer je njihova dotrajala, srušila se, ako nije čak i izgorjela. Presele oni kod kćeri, odnosno sestre. Stara bi po vascijeli dan pušila, pa nogu preko noge i dirlikala uz dvojnice.
Nikom se nije mililo u tu kuću, pa čak bi se desilo da i za Slavu nema ko krsni hljeb da prelomi, te bi "Domaćin" morao sam, preko glave. Sekica i Tetka su uvijek bile sažaljive, i kupile bi "dobrovoljce" da odu samo nakratko, bar toliko da se hljeb prelomi. Tetka bi dolazila u rodbinu nekoliko dana uoči Slave. Radovali bi joj se svi, a uvijek bi donosila i njihov, "Švedjanski" specijalitet - nezaobilazne gurabije. Njen dolazak bi bio za sve praznik, jer je bila izuzetno vesele prirode i sve se talasalo od smijeha oko nje. Odzvanjalo bi na sve strane. Cijela Podigmanska dolina bi orila od njenog srebrnastozlatastog avaza, činilo se da se i lišće talasalo do po Igmana. Ostajala bi bar sedmicu, inače, rajšta bi imala i dolaziti. Za tih stotinjak kilometara se tada trošio čitav dan, i pola noći.
"U NJIKE niko ne zalazi... kako vam nije grota, boni ne bili...", molećivo bi se kao pravdala, pa bi se zaputila i otišla bi ona da malo prečisti i njihovu kuću, da bude na stojbini, kako su je zezali, a usput bi ukućane sve redom ružila i psovala im sve po spisku kako mogu tako da zalutore kuću. Ne bi ona to mogla sama, pa bi povela i poneku bratičnu da joj pripomogne.
Stara kuća je imala na tavanu sobu, zvana "čaradak". U njoj se smjestio Mladin brat. Kad dodje i čardak na red za pospremanje, pope se Tetka i jedna od cura, te zasukaše rukave. Ugledaju na jednoj gredi naredjano više zatvorenih tegli, načetih, skoro punih nečim, zelenkasta paučina preovladava. Ne zna Tetka šta bi s tim tolikim teglama, pa priupita, a Stara zapiska odozdo:
"To je lanski pekmez!...No... No!... Ne diraj!... Lanski pekmez!...No...No!"
"Pokvaren pekmez", pomisli Tetka, te stade da psuje na sav glas k'o gromopuc. Pokupi tegle, pa odnese napolje da prospe, "'oće još ko i drob zatrovati starim bestiljom, lupeži jedni"... Ali, imala je šta i vidjeti.
Ustvari, pošto na tavanu nije bilo klozeta, kao uostalom, ni u cijeloj kući, to je "Spavač sa čardaka" koristio prazne tegle za ... hitne ... i za ... manje hitne ... potrebe...za olakšavanje...

"A, lupeži jedni... uljupi... gurbeti...lutori Matanovi...", vrištala bi Tetka, "K'o da vas je Mato Trifunović sve redom pravio... I on bi se zastidio zbog vas..."
Tih godina bi nekakvi južni vjetrovi nanosili Matu Trifunovića iz Dalmacije u Sarajevsko polje, onako na valove, ima ga, pa nestane, pa ga opet ima, pa ispari. Ptica selica. On bi spavao po štalama i šupama, a za komad hljeba i čašicu rakije čistio bi štale, septičke jame, poljske klozete, te bi žestoko vonjao na patoku i pomije, iliti splačine. To je bila jedna zdepasta kreatura od čovjeka pijanice, u do zemlje dugom plavom šinjelu, sa mnogo zlatastih metalnih dugmadi, mornarskih, izgraviranih sidrom, te sa smiješnom prljavom titovkom na glavurdi, smiješnim govorom i najsmješnijim ogromnim baburastim nosom, ružičasto modre boje, sa mnoštvom crnih gnojnih tačaka. Bio bi u zavadji sa djecom, jer bi oni uvijek napuckivali seoske džukele na njega, a on bi mlatarao štapom prema njima i mrmljao nešto polurazumljivo, čemu bi se dječurlija smijala.

Nije Tetka dugo htjela da priča bruku.
"Nemoj mi NJIKE ni spominjati ! *ebo ti NJIKE !", ljutila bi se. Godinama nije ni išla gore. Sve dok Stara i sin joj nisu odselili u svoju kuću, koju su napravili, pošto im je zet poklonio pola duluma...Dobar neki zet !
Kad više nije mogla izdržati, uputi se Tetka jednog ljeta uzbrdo. Familija je, krv je to, kakav je, takav je, može se stidjeti zbog njega, ali ga se ne može odreći. Nije znala da ga nema kući. Kad je bila skoro na pragu, ugleda je komšija Pile (Ovo "Pile" je izmišljeno, umjetničko), koji se naglo okrenu te vrati svojoj kući. Upada ona u kuću, i ne kuca, po nesreći. K'o u svoje. Dok su još vrata bila u pokretu, začu se umilni Mladin glas, odnekle, sa starog otomana:
"Uuudji, Pile, uuudji!" .
Umjesto komšije Pileta, udje Tetka. Zastade da bi privikla oči na tamu, jer je prozor bio zastrt nekom starom, šarenom ponjavom. Imala je šta i vidjeti: Mlada se sklupčala na otomanu - gola golcata, k'o od majke rodjena. Kad vidje Tetku, prenerazi se:

"Ju, Tetke! Odakle ti? Ju, ju, jes me stid!", te se stade pokrivati razbacanom odjećom.

"A *ebla ti mater svoju, stid te Tetke, a nije te stid tudjeg muška!", zalupi vrata s vanjske strane, te niza stranu, psujući k'o kočijaš.