VOJKOVIĆI

PRIČAONA

Home Pričice/Pjesme Fotografije Zanimljivosti Za nezaborav! Džudo Klub Pričaona Links

Glavna stranica foruma
Dobro došli na diskusije o Vojkovićima!
 
    TražiTraži   Spisak članovaSpisak članova   Korisničke grupeKorisničke grupe   Registruj seRegistruj se 
 ProfilProfil   Provjeri privatne porukeProvjeri privatne poruke   PristupiPristupi 

Moje prvo kumovanje

 
Napiši novu temu   Odgovori na poruku    VOJKOVIĆI forum -> Kultura, nauka, umjetnost...
Pogledaj prethodnu temu :: Pogledaj sledeću temu  
Autor Poruka
Administrator
Site Admin


Učlanjen: 24 May 2004
Poruke: 316

PorukaPoslato: Wed Jun 24, 2009 7:08 pm    Naslov: Moje prvo kumovanje Odgovori sa citatom

"Moje prvo kumovanje"
Evo ispricat cu ti moje kumovanje. Bilo je to davno, koliko davno, morao bih sracunati. Bio sam tada sedmi razred. U nasem selu, blizoj i daljoj okolini, oko Sarajeva, svi su se dobro poznavali. Rodbinske veze narocito, i to pet koljena unazad, medjusobno postovanje pojedinih kuca, kumstva i prijateljstva i sve drugo sto jedna patrijarhalna zajednica nosi sa sobom. Sjecam se dobro, uoci nase slave, Sv. Arhangela, te godine i vrijeme je bilo lijepo, iako se pamte razne padavine i nevrijeme u tom periodu. Ali i susa, tako su barem pricali stariji, da je i vrelo nekad presusivalo, pa su morali ici u drugo selo po vodu. A sjecaju se i toga, da su ujutro, mamurni i bunovni gosti trazili po bascama sljiva, zaostalih nakon rodne godine i jesenje berbe. Inace, nas kraj je bio poznat tada po vocarstvu, a narocito sljivama. Danas je to sve drugacije, kako i vidis. Beton i zgrade su prekrili nekadasnja rodna polja i njive u polju. Dole, u Dobrinji, gdje su nasi stari nekad sijali kukuruz, i gdje se mobilo vise dana, odavno se vec okrece trolejbus. Pasnjaci, za izgon stoke ljeti i zimovanje, bili su na Igmanu. Prica vuce pricu, pa kad je tako, nek se zna i ovo. Neko se dosjetio, u tom nemirnom i uzavrelom vremenu, da su ova planinska katunska naselja u Drugom sv.ratu bila utocista mnogim vojskama. Izmedju ostalog, "sumnjacima", kako su ih tada nazivali, a neko je nosio kokardu, pa je bio cetnik, neko petokraku, pa se zvao partizan, a narodu ovog kraja poznati su svi kao Igmanci, koji su se razdvojili kasnije prema nekim svojim sudbinskim putevima. I tako nase kolibe planuse jedne zimske noci, a da niko na znade ni ko zapali, ni kako, niko ne smjede da pita, ni zasto. Tako presta nasa veza sa Igmanom. Osta samo jedna sjetna prica do nasih dana. Da ti pravo kazem, ne znam ni gdje se to tacno nalazi, ni koliko ima te nase zemlje, a sada je pripala Federaciji. Kad covjek krene sa pricom, prisjeti se svacega i ode daleko, ali da se vratimo na moje kumovanje.
Uoci slave dodje nas kum iz sela. Posto je bilo pred slavu, osjecala se opsta zivost na svakom koraku. Nisam puno ispitivao, onako na djeciji nacin, iz prikrajka, sto je kum dolazio, jer znam da i oni slave istu slavu, pa racunam ima nekog posla. Ali znam da kumovi nikad nisu medjusobno mnogo saradjivali, redjecili, niti su sklapali bilo kakve poslove. Vjerovalo se da to nije dobro. Kumstvo se postovalo sa koljena na koljeno, posebno stari kumovi. Govorilo se: "Bog na nebu, kum na zemlji". Ovu svetu zapovjest ne pamti se da je neko prekrsio. I mi djeca, odrasli u seoskoj zajednici, iako blizu glavnog grada, vaspitani na cvrstim patrijarhalnim temeljima, upijali smo sve sto nam se kaze, a boga mi, svaki i manji prestup strogo se kaznjavao, tako da nikome nije na um padalo da nesto radi po svojoj volji.
U toj opstoj gunguli, moji ukucani, a zivjeli smo jos i tada u zajednici sa stricem, saopstise mi, da kum hoce da krsti najmladju kcerku, drugi dan slave. Krstenje ce biti u kuci, rekose mi, uzgredno. Ne znam tacno ni danas iz kojih razloga, a odavno su vec svi pokojni, moj otac nije mogao biti kum. On je bio i vjencani kum, nasem kumu, krsteni dvjema starijim kcerkama, dok je moj stric, jedini ocev brat, kumovao kumovom bratu. Nasi djedovi prethodno su kumovali jedan drugome, tako da smo mi bili, kako se to naglasavalo, prepleteni kumovi. Nase kumstvo se u proslosti jos tada odrzavalo preko sto godina. Pored ovog dugogodisnjeg prepletenog kumstva, kumovali smo jos trijema porodicama, sada svi rasuti po svijetu. Vijest da sam ja odredjen za kuma, nije me mnogo obradovala. Seoska djeca vole da prate i slusaju sta rade i pricaju odrasli, o novostima i svim desavanjima u selu i oklini. Dobro su upuceni, ali zna se, to se sve posmatralo sa strane. Znao sam, tu ce biti mnogo nepoznatih ljudi. Osjecao sam da je to vazan zadatak i da se ne mogu tek tako provuci. Zatim, idem i u skolu sutra dan slave. Tada djeca nisu imala slobodne dane za vjerske praznike. Naprotiv, to nije bilo nimalo popularno. A da sam kojim slucajem izostao iz skole, i rekao da je razlog kumstvo, pa jos krsteno, mislim da bi zato znao i CK BiH i da bi se zakazala vanredna sjednica Nastavnickog vjeca. Sta je tu je, kako su rekli, tako mora biti.
Slava je prosla uobicajeno, uz slavski kompletan obredni red. U to vrijeme, bilo je dosta gostiju, i vec su oni, koji su se takodje medjusobno dobro poznavali, jer su bili stalni slavski gosti, culi da ja sutra kumujem, da cu na rukama drzati svoje kumce, tako se govorilo tada. Sve sam to nekako usputno stidno primio, ali iz svega toga saznavao vaznost i postovanje tog obrednog cina, i od te pomisli u dubini duse sam poceo osjecati neki nemir. Posto je sva paznja bila usmjerena slavi i gostima, iz kuce mi nije mnogo savjeta dato, vec onako, vise na preskok strogih naredbi, da moram biti dobar. A kako dobar i zasto dobar, to sam morao sam svjestiti, kako su to oni smatrali, ako si pametan. Dosta gostiju u toku noci je otislo, a posto smo mi bili u zajednici, a svaka je teska na svoj nacin, ostalo ih je jos i na konaku, tako da sam i na spavanje otisao sa nekoliko baba, koje su se o slavi obicno vidjale. Zaspao sam tek pred zoru, sto zbog pjesme, koja je dopirala iz glavne sobe, bapskih sapuranja i odhukivanja, neuradjene skolske zadace. Tada sam pozavidio svojim skolskim drugovima, koji ne slave, na mirnoj veceri i slatkom snu. Sutradan rano sam morao u skolu, mrzovoljan i neispavan. Cijela kuca je mirisala na duvanski dim, rakiju, tamjan, ostale svakorazne ustajale hrane i opste poznati miris kuce za vrijeme ovakve svetkovine. Opterecen obavezom, u novom odijelu, krenuo sam u skolu utabanim precicama. Nastava je pocinjala u pola osam. Kasniti se nije smijelo. U skoli su tada bili stroga pravila. Uopsteno svako te mlavio kako je ko htio. Djeca, koja su usput pristizala od svojih kuca do skole primjetila su promjene na meni. Obicno smo se u skolu zurili, ne sto je volimo, nego da ne zakasnimo, opravdanja nije bilo. Tada su djaci nosili plave kecelje, opsta uniformisanost, a u prvom razredu smo nosili crne kecelje, i mislim da smo mi bili posljednja generacija sa crnim keceljama. Ko nije imao kecelju, radnu odjecu, dobijao je neopravdane casove i druge kazne. Ne znam da li su mene toga dana zapisali ili sam se nekako provukao, da me ubijes sad se ne mogu sjetiti. Uglavnom, svo sam vrijeme bio pod tim pritiskom kako cu ja to svoje kumovanje izvesti. Nastava se zavrsila i krenuli smo kuci uz brdo. Tada nije bilo mnogo kuca, svaku smo poznavali cija je, kakvi su njeni ukucani. Mi smo svakoga zivog pozdravljali, a veca zivost je bila, nego sada kada je sve u znaku neke brze neuskladjene urbanizacije. Isli smo iz skole sporo, kako smo to mi govorili "geljali" smo se, nikud nam se nije zurilo. Toga dana posebno meni, jer znam sta me ceka. Sve sam mislio u sebi, mozda ce to moci proci bez mene. Posto je kuca nasih kumova prije nase, receno mi je da usput svratim. Tamo ce me cekati stric, koji je u ovom slucaju imao neku ulogu pratioca. Kad smo izmigoljili na jednu uzvisicu, odakle se vide prve kuce, primjetivsi nas jedna od zena da se lijeno vucemo, povikala je da pozurimo. Cekaju samo na mene, zapovjednicki je podviknula. Sva su djeca potrcala, radujuci se sto ce da vide tu ceremoniju. Ja za njima zadnji, teskim korakom, kao da vucem konjska kola za sobom. Znam, gledace u mene sada svi, djeca ce me zadirkivati, neizvjesnost i neupucenost su me plasili i stvarale veliku neugodnost. Ne znam kako sam usao u kucu i pozdravio se sa gostima, a bilo ih je i kod njih mnogo, i sve su oci uprte bile u mene. Kako sam i ocekivao, drugi dan je slave, a dosta gostiju, posebno onih precih, ostalo je da prisustvuje tom vaznom obrednom pravoslavnom cinu.
Tu je bio i pop, jedno novo lice koje se nije cesto vidjalo u selu, osim na sahranama. Ovoga popa sam prepoznao, ranije sam ga vidjao u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu za vrijeme pricesca. Pop je autoritativno najavio da se krene sa obredom, pomalo silovito-ljutit, jer pop ne voli da ikoga ceka, a ocigledno mene je malo vise cekao. Sta ja mogu, nisam se ja dogovarao ni s kim. Svi prisutni su kao po nekoj naredbi stajali, kao u crkvi, u poboznom stavu, sklanjajuci se u kraj, ali i da su blizu odakle mogu pratiti dalje odvijanje. Moje malo kumce je imalo tada tri godine. Kada su je doveli pred mene bosu, pocela je plakati. Dijete se sklupcalo i odozdo me bojazljivo pogledivalo. Nije me dobro poznavalo, iako smo iz istog sela. Nase kumovske kuce su se pretezno posjecivale o vaznim desavanjima ili u slucaju bolesti. Nesto se ne sjecam da smo i skupa i mobili. Uzeo sam kumce za rukice i stavio je na svoja stopala, naravno po popovoj zapovjedi. Pop je dalje zapisivao podatke koje mu je saopstavao kum. Tada sam prvi put cuo da je kum imao dvije kceri, blizankinje, koje su umrle. Pop je dalje naredjivao sta cemo raditi. Pitao me jesam li je kadar nositi. Rekao sam da jesam. Pop je krenuo sa svojim pojanjem. Moje kumce se smirilo, a i ja na svoj nacin, uspostavila se brzo ravnoteza, lagana, tiha, velicanstvena. Jos jednom smo imali iznenadjenje. Kad je pop sa bosiokom poceo da nas skropi vodom, malo smo obadvoje strecnuli. Poslije smo se i na to privikli. U nekom blazenom stanju, u jednom zaokretu, malo sam okom bacio pogled okolo, po sobi i susjednim prostorijama. Svi su mirno i pobozno stajali, pratili pazljivo ceremoniju, a moja skolska djeca su bila sa strane, ispred odraslih, ali u takvom vojnickom stavu mirno, poslusnije, nego na tada vaznoj priredbi, za Dan Republike. Sto je najvaznije, nisu mi se smjeli smijati, niti dobacivati. To me dodatno ohrabrilo, a moje kumce i ja smo bili u centru paznje, nosio sam je na rukama oko stola za popom, ljubio ikone, popa u ruku kako mi je receno, stavljao novac, ponavljao za popom simbolicke rijeci, onako kako to nalazu crkvena pravila. Kada je ceremonija zavrsena, svi su cestitali, a mome kumcetu su glasno sa odusevljenjem, govorili: "E, sad si prava Srpkinja". Kumce je kruzilo okicama unaokolo, po narodu, znatizeljno, cudeci se sigurno ovoj guzvi. Ali kad su je uzeli od mene, i danas mi je taj pogled u sjecanju, okrenula se prema meni, sirom otvorenih ociju, punih djecije radoznalosti, ne skidajuci pogled sa mene. A i ja za njom, obadvoje jos pod utiskom cijelog dogadjaja. Ispunjen nekom milinom i punocom u dusi, zazalio sam sto obred jos ne traje, a zao mi je i kumceta sto su mi ga uzeli iz narucija, taman smo se bili lijepo srodili, govorio sam u sebi. Guzva se dalje nastavlja. Ljudi se zacas iz poboznog stava preobrazise i uskomesase, nasta opsta trka. Znam da ce sada odrasli zasjesti, kuca vri od naroda, svako svakome postavlja po nekoliko pitanja i istovremeno odgovara. Neki se pozdravljaju, hoce da idu, drugi ih zaustavljaju, i tako redom. I ja hvatam priliku da se polako izvucem iz te vreve. Razabiram izmedju mnostva glasova kumov glas, da se pocinje uzurbano sa postavljanjem stola. Ja sam se vec provukao do vrata, trazim svoju obucu, da se obujem i da bjezim. Djecu su vec istjerali odavno vani, da ne smetaju. I ja bih sada slobodno medju njih. Pomalo i odvazno, jer sve je proslo neocekivano dobro, a znam da od njih niko do sada jos nije imao ovako vazan zadatak, biti krsteni kum. Neka od zena me spazi, pa u strahovitom naletu udari na drugu, kojoj ipadose viljuske niz stepenice. U isti cas stvorise se druge dvije iduci ispred stepenica iz podruma, sa prepunim tanjirima pecenog mesa u rukama. Zavikale su svaka svojim tonom u jedan glas, prekorijevajuci jedna drugu, sto bolje ne prate red i goste, a treca sa cesme i punom tacnom solja i fildzana za kafu optuzuje onu drugu kojoj su ispale viljuske da je ona kriva, sto ne pazi na mene. Prva, koja me vidjela i zaustavila, ponosna na svoj podvig, uzmahuje rukama i odhukuje: "Sreca pa ga spazih, sestro mila. Zamalo ne umace", ponovi to nekoliko puta. Svatih na brzinu da sam napravio prestup, ali i njihovu gresku i odgovornost, da sam kojim slucajem umakao, tako me vratise sa stepenica. Mora da se ruca. Ja se usputno pravdam da nisam gladan, kupio sam u skoli kifle. Zene se u strahu krste, koje kifle, moras rucati kume, sramota bi bila da ne rucas kume, obicaj je takav, rekose mi u horu zene, sudarajuci se sad na ulaznim vratima jedna sa drugom u nekoj svojoj samonametljivoj uzurbanosti. To je odlika svih seoskih zena za vrijeme vaznih godeta. Hajde, sta cu, mislim, kad se mora, sjescu negdje pri kraju gdje obicno sjede zene i djeca. Al jes vraga, digose me i odatle: "Ne, ne, kume, tvoje se mjesto zna, ti moras pod ikone", govorili su mi bojazljivo tiho, ljudi, muskarci, da me ne povrijede i da se ne ogrijese od stroge zakone. Svi su mi ukazivali postovanje, blago se smjesili, sklanjali se da prodjem, milovali me po kosi. Jedan sredovjecni covjek je plakao, ko ce ga znati zasto. Svako nesto nadje u ovakvim momentima, pravdu u ljudima osjecanja, Bog sami zna kada zatrpana. Tako se ja nadjoh na glavnom pocasnom mjestu, kumovskom, pod ikonama, Sv.Arhangela Mihaila, Ostroskoga Vasilija i Bogomajke Cajnicke. Na stolu je bilo svakojakog jela i pica, ali sta vrijedi kad ja ne smijem da jedem. Stalno su me nutkali, primicali mi blize tanjre. Svako jelo, koje bi se donijelo, prvo bi se stavljalo preda me. Sve su oko mene bili odrasli ljudi. Sa jedne strane sjedio je pop, koji je veselo nazdravljao, pio, jeo, razgovarao sa svima, odgovarao na pitanja odresito i tecno, povremeno gladeci svoju bradu, gromko naglasavajuci pojedine rijeci, a sa druge strane poredani po precini svi ostali muski gosti. Svaka zdravica je isla prvo meni. Ja sam svakome tiho odzdravljao, morao sam i malo pinuti rakije. Zene su sjedile na kraju sofre, i to starije, dok su mladje pomagale u kuhinji i ostalim poslovima ili su stajale u hodniku. Na kraju su me ponudili i kafom. Posto sam stidljivo odbio, to nisu navaljivali da uzmem. Nas patrijarhalni odgoj i stid ni danas nije u potpunosti iscezao. Poslije rucka ne znam kako sam uspio da izadjem. Vjerovatno da mi je neko od prisutnih starijih pomogao da me oslobode od daljeg sjedenja, ne mogu se sjetiti. Ali, sjecam se, da su me srdacno ispratili do vratnice, uz svsrdne pozdrave, sada smirenije sa nekim blagim olaksanjem, posebno one zene koje su me vratile sa stepenica. Djeca su mi pritrcavala iz svojih avlija, ali sa malo cudnim ispitivackim izrazom lica, kao da me vide sada drugacijeg, jesam li ja to onaj isti. Odrasli, iz kuca, su mi cestitali, snaznim stiskom ruke i posebnim naklonom. Poslije nekog vremena, a mislim da je to bilo oko Malog Bozica, kum i kuma su mi donijeli dar, kosulja, carape, majica i ostale milosti za ukucane, secer, kafa, rakija, slatkisi. Moram priznati, evo sad kad nesto malo bolje razmislim, pa nikad mi u zivotu niko i nije ukazao vece postovanje, onako srdacno, bez okolisanja, s puno susretljivosti i velikodusnosti, kao tada, a prosao sam od tada, sto bi rekli ljudi, i bunu i bunicu. Sve je to nesto bilo prema interesu, sluzbeno-nesluzbeno, po ritmu i protokolu savremenog zivota i neke izmisljene-umisljene etikecije. Kasnije, nekoliko godina pred posljednji rat, meni je vjencani kum bio stari kum i njegova srednja kcerka, djevojka, kojoj sam ja bio sisani kum, dok jos nisam ni krenuo u skolu. Iako bez uobicajenog svadbenog ceremonijala, zadrzali smo u potpunosti staro kumstvo, tako da se nase kumstvo jos jednom preplelo.
Ranko Skakavac
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku Pošalji email Posjeti sajt autora
Apis



Učlanjen: 02 Dec 2007
Poruke: 56

PorukaPoslato: Thu Jun 25, 2009 12:28 pm    Naslov: Duhovno bogatstvo Vojkovcana Odgovori sa citatom

Juce sam na TV gledao prilog (mozda je i ranije bio) o odrzanom Saboru Srpskog kulturnog stvaralastva u Teslicu i odusevio sam se kako organizacijom tako i uspjehom naseg drustva. Za tako kratko vrijeme postojanja, clanovi drustva su postigli takav uspjeh da je za svaku pohvalu. Sa odusevljenjem i duhovnim ushicenjem propratio sam prilog. Cestiitao bih svim ucesnicima na pokazanom rezultatu, koji govori da u Vojkovicima postoje ljudi, entuzijasti, spremni na odricanja, duhovno i kreativno bogati, ljudi koji postuju Srpsku kulturu i tradiciju. Ko god je gledao prilog sigurno je bio ispunjen srecom sto je pripadnik te sredine i nacije.
Pregledao sam slike i pazljivo procitao Rankovu pricu, koja me je za trenutak vratila u Vojkovice.
Jos jednom zelim da pozdravim sve clanove drustva, da im pozelim sto vise nastupa, te da ih sreca i zdravlje u zivotu prate.
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
RAJKO KUJUNDZIC



Učlanjen: 23 Oct 2007
Poruke: 22

PorukaPoslato: Sun Jun 28, 2009 10:39 pm    Naslov: KUMOVANJE Odgovori sa citatom

KUMSTVO
Ranko odlicna ti je prica o kumovanju.Cestitam. Vidi se da tema za pisanje ima puno- samo treba pisati.
Kumovanje je svecani cin i neprekidno traje. Kum se postova i postuje kao istinska rodbina. I nije se uzalud govorilo:-Kum nije dugme.-
Nekada davno mene i moju bracu i sestre drazao je na krstenju kum Lazar. Odmah iza II svjetskog rata odselio je sa porodicom u Obrenovac. Kada je vec prevalio devedest godina moj brat i ja pomislili smo i radi udaljenosti i radi njegove starosti. da ga upitamo hoce li nam dozvoliti da uzmemo drugog kuma za krstenje nase djece:
-Ne ostajemo i dalje kumovi. Nego ovako. Posto sam ja star i nisam za neka putovanja odrdjujem tebi Boro starijeg sina Novaka za kuma, a tebi Rajko mladjeg Miladina.- Tako je rekao pokojni kum Lazar i tako smo po njegovo zelji dalje postupali.
Rajko
Nazad na vrh
Pogledaj profil korisnika Pošalji privatnu poruku
Prikaži poruke iz prethodnih:   
Napiši novu temu   Odgovori na poruku    VOJKOVIĆI forum -> Kultura, nauka, umjetnost... Sva vremena su GMT + 1 sat
Strana 1 od 1

 
Skoči na:  
Ne možete pisati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete mijenjati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete brisati vaše poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu


Copyright © 2004, Vojkovici.com