Zavièaju...

[Pacific ocean]

autor: Pacific Ocean
Danas, 26. Maja


Danas sam veoma tuĹľan
i ništa mi ne ide od ruke,
vijesti, gore nego ijedan san ruĹľan...
Ne plaèem, to suze naviru od muke!

Danas su me zaboljeli Kazani,
prizori preklanih vratova,
zaboljela me je Bašèaršija
i tuga martovskih svatova!

Danas me bole moje rane,
paraju uši fijuci metaka,
bole me rane moje ranjene majke,
bole me rijeèi predaka!

Danas mi naviru sjeæanja,
rijeèi ohrabrenja, stisak ruke,
sve oko mene je prizor nestvaran...
Ne plaèem, to suze naviru od muke!

[Pacific ocean]

Odlazak (IlidĹľa)


Narod kĂ´ narod,
ide kĂ´ Ĺľivina,
æutke!
Vodaju ga tamo-vamo!

Zguren naramljuje,
ostavlja djedovinu,
prteæ svoju muku
i sanduke s kostima!

I ne plaèe!
Nema kad!
................................

Dangubismo zalud (IlidĹľa)


Naudisasmo se baruta,
naslušasmo se fijuka olovnih zrna,
strah nas je na molitvu nagonio!

Po vascijeli BoĹľji dan
dangubismo! Zalud!

Potjeraše nas zlatnim perom,
kupljenim crnim zlatom!
I dan-danas nas gone!
Dangube zalud!

autor - Pacific Ocean
.......................................
Pozdrav od M.B.

[Pacific ocean]

Igra
(autor: Pacific Ocean)

Nikako da nadjem mir sa samim sobom,
sve me neki nemir razdire kroz grudi
i vodi mi misli tamo gdje se bojim,
iz hiljada djeliæa vjetrom se rojim,
dok blistava studen rijeèi mi studi,
ja ostajem sam, s na usnama krikom.

Zalud se borim sa strepnjama svojim
i zalud nada da istina nije
kada sve je odveæ, jasno kao dan,
istina je stvarna, ne nije san,
ona bi dolutala prije ili kasnije,
a ja se pitam: -Zašto uopšte postojim-!

Na sve ili ništa, ovo je samo predigra,
bezrjeèan kô sjen ni život ne spava,
ja s noĹľem u srcu, pogled mi magli,
ubiti me moĹľe, pa i pokret nagli,
ne razaznajem karte, niti šta se dešava!
Ja i Ĺľivot, pa ko koga nadigra!

Pozdrav od M.B.

[Pacific ocean]

Sasvim lièno
autor - Pacific Ocean

Evo me ovdje gdje jesam,
i nisam tamo
gdje bih volio biti,
a voljeti i htjeti, nije isto!
A htio sam,
nije da nisam,
kao što i sada volim
sve ono što sam volio,
samo jaèe!

I odluèih,
kao, sve mi dodijalo
pa digoh nogu kĂ´ ona Ĺľaba
kad vidje potkivaèa!
I krenuh, nesvjestan, da je vrjednije
ono što voljeh, dostižno ili nedostižno,
od bilo èega što sam htio,
htio i sustigao ili ne sustigao,
a ipak htio!

Krenuh, sve ruho na meni novo,
nove i cipele,
i torba nova,
a u torbu stavih tek neke sitnice
i hljeb preko pogaèe,
da mi se nadje, dug je put!

Pozdravih se i krenuh,
ne osvræuæi se,
ne razmišljajuæi da, možda,
oca i majku vidim poslednji put!
I bio je!
Ne osvrnuh se,
a znao sam da su izašli
iza æoška garaže,
da mi, brišuæ suze dlanovima,
mahnu još jednom,
a ja se ne osvrnuh,
kao, teško mi otiæi!

Ne osvrnuh se, nesvjestan,
da brata gledam sada
i možda još jednom, dvaput,
ko zna kad!

Odoh, ne misleæi
da korijen svoj ostavljam
da èami bez mene,
da trune u zemlji,
po kojoj sam koraèao kao èovjek!

Rane svoje popljuvah,
pa ih sada popljuvane krijem,
da me ne otkriju,
da sam ja taj koji se
bez korijena sapliæe svakim korakom,
o vlati trave, o dašak vjetra,
o svaki pogled nesusretljivih ljudi
koje svakodnevno sreæem,
o sve beskorjene, poput mene,
koji su kao i ja
ostavili svoje korijenje,
da ga kiša zakišnjava
i da s vrha trune, sve dublje,
da ga nestaje
do najsitnije radosti
koje se sjetiti mogu!

M.B.
Pozdrav Vojkovæani

[Pacific ocean]

Vrijeme


Što proèisti vrijeme
èisto je kô suza,
kĂ´ planinski izvor
koga kamen mije,
samo strpljiv biti,
a vrijeme æe reæi
šta èiniti sutra,
a šta èiniti nije!

I nije Ĺľaliti
što ukrade vrijeme,
samo je za reæi
-Moralo je tako-
vrijeme kada krade,
ono nagradjuje,
ako se ukradeno
ne shvati olako!

M.B.

[Pacific ocean]

Podjoh
autor M.B.

Podjoh,
i ponesoh,
studen podigmanske vode
i svjeĹľinu podigmanskog jutra,
da mi griju ozeblo srce
u nedodjijama kojim prohodim!

I da poredim... sjaj i zanosnost
tudjih zemalja
koji me oèajnikom naèiniše,
da poredim sa onim
sa èim se sjaj i zanosnost njihova
uporediti ne mogu,
sa onim što mi srce grije,
da me ne nadju smrznutog
jednog predveèerja
dok pratim sunèev hod,
od Istoka ka...!

Da poredim sjaj i zanosnost
besmisla,
sa studeni podigmanske vode
i sa svjeĹľinom podigmanskog jutra?

Puno pozdrava Vojkoviæima od M.B.

[Pacific ocean]

Ovo je pjesma o ubijenom pjesniku Branku Miljkoviæu, iz moje zbirke pjesama koja ovih dana izlazi iz štampe...

Autor M.B.

Nevrijedan i da spomenem, pjesnikovo ime,
nerjeèit da kažem, šta bih sve htio kazati,
usudih se da razmišljanja posložim u rime,
nadajuæi se žarko, da æe bar neko proèitati!

Poslednja Brankova noæ

Ksaver, opasan kraj, kafana –Lijepa Mlinarica-,
po cijelu noæ svijetle obodi prozora zamraèenih,
okupljalište opasnih likova, probisvjeta i pijanica,
Ksaverska šuma rumori, uzdasima dama noænih.
*
Tmurna, nevjerna noæ, sve je ukazivalo na obiènost,
februar gazi spokojno, mraz pokazuje svoju moæ,
mlinarica opija goste, svijet podbuo, prljav i priprost,
samo se èeka pjesnik, doæi æe negdje pred ponoæ!

Sve u Ksaverskim šumarcima, odisalo je mukom,
te noæi su uzele slobodan dan, bludne noæne dame,
tek poneka sova se javi, svojim zloslutnim hukom,
slutnjom da æe noæas, krvave ruke da se pomame!

I dodje pjesnik žurno, misleæi, tek petnaestak minuta,
noseæi sa sobom papire, za koje se nije smjelo znati,
za šankom naruèi piæe, nestrpljiv zbog sutrašnjeg puta,
ne sluteæi da odred crvenih sjenki, u stopu ga prati!

Ne prodje mnogo i udjoše, crni kožni kaputi,
pridjoše mladom èovjeku, piæem ga poèastiše,
nazdraviše mu uz rijeèi: -Nek su ti sreæni puti-,
pa na stražnja vrata kafane, iz gužve se izmiliše!

Uzeli su papire vaĹľne, rukovali se sa pjesnikom,
i onda poèeli da biju, crveni krvnici zadrigli,
udarali su kožni kaputi ne žaleæi za nesretnikom,
sve dok izdahnuo nije, udarali gdje god su stigli!

Jutro je otkrilo tragove, po snijegu èovjeka vuèena,
od kafane do vrbe mlade, ostadoše i stope krvnika,
na grani visi obješen pjesnik, lica èudesno smirena,
s osmjehom u uglovima usana, osta da èeka islednika!

�ovjek je ostao da visi, na tankom vrbovom drvetu,
kao da su se rugali, na glavu mu šešir natukoše,
lijevim koljenom oslonjen, na zemlju smrznutu,
desna ispružena naprijed, kao da kazuje kud odoše!

Došli su drugovi od struke, ozbiljni kao jutro tmurno,
slikali i mjerili unaprijed znano, i nije ih bilo sram,
brzo je bilo gotovo, kao što su i došli, otišli su žurno
rekli su samo: -Nesreæan sluèaj, pjesnik se ubio sam-!

Istine razne su rekli, laĹľi spremljene unaprijed,
o èovjeku koji se ubio, koji se ubio nije,
da ono što se desilo, je najvjerovatniji slijed,
i da se moglo oèekivati, prije ili kasnije.

Krili su tajnu papira, æutali šta u njima piše,
bojali se da kaĹľu, da pjesnik je na tragu bio,
da je uspio da sazna, od drugih mnogo više,
bezbolnije je reæi: -Mladi pjesnik se objesio-!

Krili su da zna tajnu, o naroda naših miljeniku,
koga ni rodjeni brat, mogao prepoznati nije,
zašto je najveæi sin, nevièan maternjem jeziku,
i zašto deseti prst, u rukavicama bijelim krije.

Bio je isuviše hrabar, htio da sazna velike tajne,
za njim su ostali stihovi, da generacije u njih uranjaju,
veæ sada svi znaju, da ga je “ubila prejaka reè”,
presudila mu dok je, „budan krao ono što oni sanjaju”!

Puno pozdrava Vojkoviæima,
M.B.

[Pacific ocean]

Promocija Zbirke pesama"Sasvim lièno" Autor Miro Beribaka

Saturday • • Taken at Beograd,Kraljice Katarine 74-a
UdruĹľenje pisaca POETA
Beograd,Kraljice Katarine 74-a
Velika sala MZ sa poèetkom u 16,30 èasova.

Peomocija :Zbirke Pesama „Sasvim lièno“
Autor: Miro Beribaka.

Daleko od svog zavièaja,daleko od rodnog Sarajeva,živi i radi u Americi-Kalifornija.
Piše pesme i objavljuje.
Izdavaè je Udruženje pisaca POETA.
O autoru je govorio predsednik Udruženja pisaca POETA g-din Veselin Dželetoviæ.
Stihove iz zbirke pesama èitali su pesnici iz POETE:Dragoljub Stankoviæ,Vesna Vujoviæ i Rade Panteliæ.
�ast je ukazana i prijateljici od autora Neni Mitroviæ, da i ona proèita dve pesme iz zbirke.
Naslovnu pesmu je proèitao g-din Veselin Dželetoviæ.
Uz pozdrav autoru,poželeli smo mu još mnogo stihova i knjiga.

POETA-TIM

[Pacific ocean]

Usnih

Usnih te noæas
kao nikada prije
obnaĹľenu, smjelu...
Imala si samo
moju košulju
ogrnutu preko ramena,
i èežnjiv osmjeh,
a ja te gledah,
gledah ta koljena...
Ne mogoh se nagledati!

Usnih kako ti
moji prsti ostavljaju,
tragove po bedrama,
a ja gledam kako
brzo nestaju,
a ti samo govoriš:
„Ljubi me, ljubi me jako,
nemoj da staneš“!
Ljubih te noæas,
kao nikada prije...

Usnih noæas
tvoje prste u mojoj kosi,
kako me stišæu
na grudi ti bijele, nabrekle...
Pomislih: ”Koliko…”?
I slušah tvoje srce,
dugo slušah,
slovo po slovo:
„Do crvene planete,
do najudaljenije zv’jezde...“

Otvorih oèi,
još bi pomrèina,
nestade san, brzo
kao tragovi mojih prstiju
sa bedara ti,
samo u jednom kutu sobe
ostade tvoj osmjeh
i tvoj glas:
“Ljubi me, ljubi me jako”!
Osmjehnuh se, gorko...


Crveni karanfil

IlidĹľa sva u cvijetu, cafe Dolly Bell,
sami smo, ja i moja Esma,
sa zvuènika dopire: ”Zaboravi ako možeš”,
naša najdraža pjesma.

Ĺ etamo alejom zagrljeni,
zastanemo i ja je ljubim,
oko nas samo su kesteni,
ali, zašto osjeæam,
da je nepovratno gubim?

Ljubim je, ona mi kosu gladi,
da l’ ja to sanjam da volim,
plašim se, suviše smo mladi,
ali, zašto se stalno pitam,
o kako æu da je prebolim?

Radujemo se kao procvalo cvijeæe,
kao Djurdjevu danu Cigani,
u našim srcima je proljeæe,
o BoĹľe, da li smo,
jedno drugome zapisani...

Skenderija sva u mladosti, Matursko veèe u „Zlatnom”,
zajedno, ja i moja Esma,
sa zvuènika dopire: “Zaboravi ako možeš”,
naša najdraža pjesma.

A meni sve više je muka,
pijan sam dok ona me drĹľi,
stežem je jaèe oko struka,
sve èešæe se stidim,
o kako samo sjeæanje prži...

Mi plešemo, o kako je volim,
dok ljubim joj lica blagost,
za oprost, pijan je molim...
To nisam bio ja,
to bila je moja mladost...

Radujemo se kao procvalo cvijeæe,
kao Djurdjevu danu Cigani,
u našim srcima je proljeæe,
o BoĹľe, da li smo,
jedno drugome zapisani...

Stara knjiga

Na staru knjigu
prašina je pala,
ni daška vjetra, ni traèka sunca,
i ne znam više
dal knjiga bi java,
ili to duša u neznanju bunca!

Ako joj rastvorim korice,
da li æu sebe,
prepoznati u njoj?
.....................................
Puno pozdrava Vojkovæani

[Pacific ocean]

Pozdrav Vojkovæanima, i u Vojkoviæima i na svim kontinentima!
......................................
Polju BoĹľurovu

Tu smo, gdje smo,
htjeli to ili ne htjeli,
ono smo što jesmo!

Taman i svijet cijeli
bio drugaèiji, mi æemo ostati
ono što biti smo željeli,

i mi æemo uvijek znati
da smo jaèi od njih,
pa taman i svi mogli stati

u jednu pjesmu, u samo jedan stih,
ili pod jedno drvo šljivovo!
Da naše je srce crvenije od ruku njihovih,

i da se mi uvijek radjamo ponovo
sa još ljepšom šarom na dlanu,
da æutke pojemo uz slovo javorovo,

da èekamo da zraci granu
na rijeè Seattleovu,
i da nam rijeèi planu

u oganj, u spomen danu Vidovu,
i na rod vaskoliki
koji usnu na Polju BoĹľurovu!

Autor: M. B.
............................................
Moje su pjesme

Moje su pjesme, istine moje,
istine kojima sebe istinim,
da istine, istine nisu!

Moje su istine, laĹľi moje,
laĹľi kojima sebe laĹľem,
da laĹľi, laĹľi nisu!

Moje su laĹľi, moja stvarnost,
koju laĹľem, da nije istina,
i da tuge æe proæi,
samo ako sebe, istinski
i bezmjerno slaĹľem!

Autor: M. B.