Zavičaju...

[Pacific ocean]

autor: Pacific Ocean
Danas, 26. Maja


Danas sam veoma tužan
i ništa mi ne ide od ruke,
vijesti, gore nego ijedan san ružan...
Ne plačem, to suze naviru od muke!

Danas su me zaboljeli Kazani,
prizori preklanih vratova,
zaboljela me je Baščaršija
i tuga martovskih svatova!

Danas me bole moje rane,
paraju uši fijuci metaka,
bole me rane moje ranjene majke,
bole me riječi predaka!

Danas mi naviru sjećanja,
riječi ohrabrenja, stisak ruke,
sve oko mene je prizor nestvaran...
Ne plačem, to suze naviru od muke!

[Pacific ocean]

Odlazak (Ilidža)


Narod kô narod,
ide kô živina,
ćutke!
Vodaju ga tamo-vamo!

Zguren naramljuje,
ostavlja djedovinu,
prteć svoju muku
i sanduke s kostima!

I ne plače!
Nema kad!
................................

Dangubismo zalud (Ilidža)


Naudisasmo se baruta,
naslušasmo se fijuka olovnih zrna,
strah nas je na molitvu nagonio!

Po vascijeli Božji dan
dangubismo! Zalud!

Potjeraše nas zlatnim perom,
kupljenim crnim zlatom!
I dan-danas nas gone!
Dangube zalud!

autor - Pacific Ocean
.......................................
Pozdrav od M.B.

[Pacific ocean]

Igra
(autor: Pacific Ocean)

Nikako da nadjem mir sa samim sobom,
sve me neki nemir razdire kroz grudi
i vodi mi misli tamo gdje se bojim,
iz hiljada djelića vjetrom se rojim,
dok blistava studen riječi mi studi,
ja ostajem sam, s na usnama krikom.

Zalud se borim sa strepnjama svojim
i zalud nada da istina nije
kada sve je odveć, jasno kao dan,
istina je stvarna, ne nije san,
ona bi dolutala prije ili kasnije,
a ja se pitam: -Zašto uopšte postojim-!

Na sve ili ništa, ovo je samo predigra,
bezrječan kô sjen ni život ne spava,
ja s nožem u srcu, pogled mi magli,
ubiti me može, pa i pokret nagli,
ne razaznajem karte, niti šta se dešava!
Ja i život, pa ko koga nadigra!

Pozdrav od M.B.

[Pacific ocean]

Sasvim lično
autor - Pacific Ocean

Evo me ovdje gdje jesam,
i nisam tamo
gdje bih volio biti,
a voljeti i htjeti, nije isto!
A htio sam,
nije da nisam,
kao što i sada volim
sve ono što sam volio,
samo jače!

I odlučih,
kao, sve mi dodijalo
pa digoh nogu kô ona žaba
kad vidje potkivača!
I krenuh, nesvjestan, da je vrjednije
ono što voljeh, dostižno ili nedostižno,
od bilo čega što sam htio,
htio i sustigao ili ne sustigao,
a ipak htio!

Krenuh, sve ruho na meni novo,
nove i cipele,
i torba nova,
a u torbu stavih tek neke sitnice
i hljeb preko pogače,
da mi se nadje, dug je put!

Pozdravih se i krenuh,
ne osvrćući se,
ne razmišljajući da, možda,
oca i majku vidim poslednji put!
I bio je!
Ne osvrnuh se,
a znao sam da su izašli
iza ćoška garaže,
da mi, brišuć suze dlanovima,
mahnu još jednom,
a ja se ne osvrnuh,
kao, teško mi otići!

Ne osvrnuh se, nesvjestan,
da brata gledam sada
i možda još jednom, dvaput,
ko zna kad!

Odoh, ne misleći
da korijen svoj ostavljam
da čami bez mene,
da trune u zemlji,
po kojoj sam koračao kao čovjek!

Rane svoje popljuvah,
pa ih sada popljuvane krijem,
da me ne otkriju,
da sam ja taj koji se
bez korijena sapliće svakim korakom,
o vlati trave, o dašak vjetra,
o svaki pogled nesusretljivih ljudi
koje svakodnevno srećem,
o sve beskorjene, poput mene,
koji su kao i ja
ostavili svoje korijenje,
da ga kiša zakišnjava
i da s vrha trune, sve dublje,
da ga nestaje
do najsitnije radosti
koje se sjetiti mogu!

M.B.
Pozdrav Vojkovćani

[Pacific ocean]

Vrijeme


Što pročisti vrijeme
čisto je kô suza,
kô planinski izvor
koga kamen mije,
samo strpljiv biti,
a vrijeme će reći
šta činiti sutra,
a šta činiti nije!

I nije žaliti
što ukrade vrijeme,
samo je za reći
-Moralo je tako-
vrijeme kada krade,
ono nagradjuje,
ako se ukradeno
ne shvati olako!

M.B.

[Pacific ocean]

Podjoh
autor M.B.

Podjoh,
i ponesoh,
studen podigmanske vode
i svježinu podigmanskog jutra,
da mi griju ozeblo srce
u nedodjijama kojim prohodim!

I da poredim... sjaj i zanosnost
tudjih zemalja
koji me očajnikom načiniše,
da poredim sa onim
sa čim se sjaj i zanosnost njihova
uporediti ne mogu,
sa onim što mi srce grije,
da me ne nadju smrznutog
jednog predvečerja
dok pratim sunčev hod,
od Istoka ka...!

Da poredim sjaj i zanosnost
besmisla,
sa studeni podigmanske vode
i sa svježinom podigmanskog jutra?

Puno pozdrava Vojkovićima od M.B.

[Pacific ocean]

Ovo je pjesma o ubijenom pjesniku Branku Miljkoviću, iz moje zbirke pjesama koja ovih dana izlazi iz štampe...

Autor M.B.

Nevrijedan i da spomenem, pjesnikovo ime,
nerječit da kažem, šta bih sve htio kazati,
usudih se da razmišljanja posložim u rime,
nadajući se žarko, da će bar neko pročitati!

Poslednja Brankova noć

Ksaver, opasan kraj, kafana –Lijepa Mlinarica-,
po cijelu noć svijetle obodi prozora zamračenih,
okupljalište opasnih likova, probisvjeta i pijanica,
Ksaverska šuma rumori, uzdasima dama noćnih.
*
Tmurna, nevjerna noć, sve je ukazivalo na običnost,
februar gazi spokojno, mraz pokazuje svoju moć,
mlinarica opija goste, svijet podbuo, prljav i priprost,
samo se čeka pjesnik, doći će negdje pred ponoć!

Sve u Ksaverskim šumarcima, odisalo je mukom,
te noći su uzele slobodan dan, bludne noćne dame,
tek poneka sova se javi, svojim zloslutnim hukom,
slutnjom da će noćas, krvave ruke da se pomame!

I dodje pjesnik žurno, misleći, tek petnaestak minuta,
noseći sa sobom papire, za koje se nije smjelo znati,
za šankom naruči piće, nestrpljiv zbog sutrašnjeg puta,
ne sluteći da odred crvenih sjenki, u stopu ga prati!

Ne prodje mnogo i udjoše, crni kožni kaputi,
pridjoše mladom čovjeku, pićem ga počastiše,
nazdraviše mu uz riječi: -Nek su ti srećni puti-,
pa na stražnja vrata kafane, iz gužve se izmiliše!

Uzeli su papire važne, rukovali se sa pjesnikom,
i onda počeli da biju, crveni krvnici zadrigli,
udarali su kožni kaputi ne žaleći za nesretnikom,
sve dok izdahnuo nije, udarali gdje god su stigli!

Jutro je otkrilo tragove, po snijegu čovjeka vučena,
od kafane do vrbe mlade, ostadoše i stope krvnika,
na grani visi obješen pjesnik, lica čudesno smirena,
s osmjehom u uglovima usana, osta da čeka islednika!

Čovjek je ostao da visi, na tankom vrbovom drvetu,
kao da su se rugali, na glavu mu šešir natukoše,
lijevim koljenom oslonjen, na zemlju smrznutu,
desna ispružena naprijed, kao da kazuje kud odoše!

Došli su drugovi od struke, ozbiljni kao jutro tmurno,
slikali i mjerili unaprijed znano, i nije ih bilo sram,
brzo je bilo gotovo, kao što su i došli, otišli su žurno
rekli su samo: -Nesrećan slučaj, pjesnik se ubio sam-!

Istine razne su rekli, laži spremljene unaprijed,
o čovjeku koji se ubio, koji se ubio nije,
da ono što se desilo, je najvjerovatniji slijed,
i da se moglo očekivati, prije ili kasnije.

Krili su tajnu papira, ćutali šta u njima piše,
bojali se da kažu, da pjesnik je na tragu bio,
da je uspio da sazna, od drugih mnogo više,
bezbolnije je reći: -Mladi pjesnik se objesio-!

Krili su da zna tajnu, o naroda naših miljeniku,
koga ni rodjeni brat, mogao prepoznati nije,
zašto je najveći sin, nevičan maternjem jeziku,
i zašto deseti prst, u rukavicama bijelim krije.

Bio je isuviše hrabar, htio da sazna velike tajne,
za njim su ostali stihovi, da generacije u njih uranjaju,
već sada svi znaju, da ga je “ubila prejaka reč”,
presudila mu dok je, „budan krao ono što oni sanjaju”!

Puno pozdrava Vojkovićima,
M.B.

[Pacific ocean]

Promocija Zbirke pesama"Sasvim lično" Autor Miro Beribaka

Saturday • • Taken at Beograd,Kraljice Katarine 74-a
Udruženje pisaca POETA
Beograd,Kraljice Katarine 74-a
Velika sala MZ sa početkom u 16,30 časova.

Peomocija :Zbirke Pesama „Sasvim lično“
Autor: Miro Beribaka.

Daleko od svog zavičaja,daleko od rodnog Sarajeva,živi i radi u Americi-Kalifornija.
Piše pesme i objavljuje.
Izdavač je Udruženje pisaca POETA.
O autoru je govorio predsednik Udruženja pisaca POETA g-din Veselin Dželetović.
Stihove iz zbirke pesama čitali su pesnici iz POETE:Dragoljub Stanković,Vesna Vujović i Rade Pantelić.
Čast je ukazana i prijateljici od autora Neni Mitrović, da i ona pročita dve pesme iz zbirke.
Naslovnu pesmu je pročitao g-din Veselin Dželetović.
Uz pozdrav autoru,poželeli smo mu još mnogo stihova i knjiga.

POETA-TIM

[Pacific ocean]

Usnih

Usnih te noćas
kao nikada prije
obnaženu, smjelu...
Imala si samo
moju košulju
ogrnutu preko ramena,
i čežnjiv osmjeh,
a ja te gledah,
gledah ta koljena...
Ne mogoh se nagledati!

Usnih kako ti
moji prsti ostavljaju,
tragove po bedrama,
a ja gledam kako
brzo nestaju,
a ti samo govoriš:
„Ljubi me, ljubi me jako,
nemoj da staneš“!
Ljubih te noćas,
kao nikada prije...

Usnih noćas
tvoje prste u mojoj kosi,
kako me stišću
na grudi ti bijele, nabrekle...
Pomislih: ”Koliko…”?
I slušah tvoje srce,
dugo slušah,
slovo po slovo:
„Do crvene planete,
do najudaljenije zv’jezde...“

Otvorih oči,
još bi pomrčina,
nestade san, brzo
kao tragovi mojih prstiju
sa bedara ti,
samo u jednom kutu sobe
ostade tvoj osmjeh
i tvoj glas:
“Ljubi me, ljubi me jako”!
Osmjehnuh se, gorko...


Crveni karanfil

Ilidža sva u cvijetu, cafe Dolly Bell,
sami smo, ja i moja Esma,
sa zvučnika dopire: ”Zaboravi ako možeš”,
naša najdraža pjesma.

Šetamo alejom zagrljeni,
zastanemo i ja je ljubim,
oko nas samo su kesteni,
ali, zašto osjećam,
da je nepovratno gubim?

Ljubim je, ona mi kosu gladi,
da l’ ja to sanjam da volim,
plašim se, suviše smo mladi,
ali, zašto se stalno pitam,
o kako ću da je prebolim?

Radujemo se kao procvalo cvijeće,
kao Djurdjevu danu Cigani,
u našim srcima je proljeće,
o Bože, da li smo,
jedno drugome zapisani...

Skenderija sva u mladosti, Matursko veče u „Zlatnom”,
zajedno, ja i moja Esma,
sa zvučnika dopire: “Zaboravi ako možeš”,
naša najdraža pjesma.

A meni sve više je muka,
pijan sam dok ona me drži,
stežem je jače oko struka,
sve češće se stidim,
o kako samo sjećanje prži...

Mi plešemo, o kako je volim,
dok ljubim joj lica blagost,
za oprost, pijan je molim...
To nisam bio ja,
to bila je moja mladost...

Radujemo se kao procvalo cvijeće,
kao Djurdjevu danu Cigani,
u našim srcima je proljeće,
o Bože, da li smo,
jedno drugome zapisani...

Stara knjiga

Na staru knjigu
prašina je pala,
ni daška vjetra, ni tračka sunca,
i ne znam više
dal knjiga bi java,
ili to duša u neznanju bunca!

Ako joj rastvorim korice,
da li ću sebe,
prepoznati u njoj?
.....................................
Puno pozdrava Vojkovćani

[Pacific ocean]

Pozdrav Vojkovćanima, i u Vojkovićima i na svim kontinentima!
......................................
Polju Božurovu

Tu smo, gdje smo,
htjeli to ili ne htjeli,
ono smo što jesmo!

Taman i svijet cijeli
bio drugačiji, mi ćemo ostati
ono što biti smo željeli,

i mi ćemo uvijek znati
da smo jači od njih,
pa taman i svi mogli stati

u jednu pjesmu, u samo jedan stih,
ili pod jedno drvo šljivovo!
Da naše je srce crvenije od ruku njihovih,

i da se mi uvijek radjamo ponovo
sa još ljepšom šarom na dlanu,
da ćutke pojemo uz slovo javorovo,

da čekamo da zraci granu
na riječ Seattleovu,
i da nam riječi planu

u oganj, u spomen danu Vidovu,
i na rod vaskoliki
koji usnu na Polju Božurovu!

Autor: M. B.
............................................
Moje su pjesme

Moje su pjesme, istine moje,
istine kojima sebe istinim,
da istine, istine nisu!

Moje su istine, laži moje,
laži kojima sebe lažem,
da laži, laži nisu!

Moje su laži, moja stvarnost,
koju lažem, da nije istina,
i da tuge će proći,
samo ako sebe, istinski
i bezmjerno slažem!

Autor: M. B.