Siki je CAR !

[Administrator]

SC : Diskusije : Sarajevo


Nas Siki
ex-ponto (rebel) - 24. februar 2007. u 02.35 (registrovani član)
Potpuno je normalno da sam za dva mjeseca boravka u otadžbini, nakon pune četiri godine redovnog odsustva, vidio dragih ljudi, te da teško mogu ma izdvojim nekog ko me je posebno obradovao. Bližu i dalju rodbinu neću pominjati jer bi se tu već obavezno našao neko kome se ne bi dopao moj izbor, a ni za kumove, ni prijatelje više nisam siguran kako stoje sa sujetom nakon toliko godina. S obzirom da je prošlo već mjesec dana od povratka, nikako mi nije jasno zašto se najčešće sjećam Sikija. Nije mi rod, nije običan poznanik, nije bio ni prijatelj, a uporno prolazi ispred mene kad se najmanje nadam i pita: „Đe'esi, ba, ja'arane?”

Malo je bivših sarajlija koji ga ne pamte. Ime mu je Siniša, prezimena se ne sjećam kao ni većina drugih, ali ga svi znamo kao Sikija s Ilidže. Teško mu je odrediti godine jer je vječito isti i vječito mlad, mislim negdje oko 40-tih, samo on zna čim se bavio i šta mu je istinski zanat, a najteže ga je opisati. Rijetko gleda sagovornika i kad mu prilazi, ima neki smiješak koji je uvijek na granici bolnog grča, vječito je u pokretu i negdje žuri, a ima toliko zuba i tako raspoređenih da bi bez problema mogao raditi kao poništač karata na tramvajskim stanicama. Nekako mi je uvijek ličio na Ćorkana iz Andrićevog romana, s kojim je sarajevska mahala zbijala šale, on na njih odgovarao, a čuvao samo za sebe potuno nedirnuti komad duše za koji ni sam počesto nije znao da postoji. Viđao sam ga po tramvajima, kinima, parkovima i zapamtio to dobroćudno lice s bolnim smiješkom, ali istinsko prvo sjećanje na njega seže u rane devedesete.

Sjedio je pred hotelom „Srbija” na Ilidži jednog proljećnog prijepodneva i na omanjem stolu na rasklapanje prodavao hemijske olovke, žvakaće gume i silne nepotrebne đinđuve nevašne čak i osnovcima i dokonim domaćicama. Lokalni mangaši su mu prilazili i pokušavali zapodjenuti neku šalu ili priču iz koje bi se izrodio dobar vic i povod za lakrdiju, ali Siki nije odgovarao. To jutro nikako nije bilo njegovo. Mutan i odsutan, gledao je koz one s kojim je sinoć sjedio po kafanama i kao ogluvio, nije registrovao ni jednu jedinu riječ. Tačno u podne je sklopio sto, pokupio stvari u dvije sportske torbe, ušao u „Srbiju” i naručio kafu. Izvadio je novine i počeo da čita. I onima što su ga već više od dva sata bezuspješno pokušavali nagovoriti da progovori, već je bila dosadila ova njegova nenadana maska pa su po svaku cijenu htjeli da je skinu i prepoznaju onog Sikija na kojeg su godinama navikli. Nakon što su se uvjerili da obična pitanja danas ne pale, jedan od petorice ga je pitao koliko košta sve to što nosi u sportskim torbama i izvadio pozamašnu svotu novčanica s ozbiljnom namjerom da plati, ukoliko Siki progovori. Pogledao je u golem svežanj, sumnjivog porijekla, a zatim na sat i odgovorio: „Ne-e more do po-ola je-edan”. Kad ga je ovaj upitao zašto, Siki je mirno uzvratio „Pa-auza za do-oručak”.

I oni koji ga nisu znali, upoznali su to lice kad se pojavio u Kusturičinom „Ocu na službenom putu”. Igrao je omladinca Nikolu koji na priredbi krcka Malikove orahe i smije se onako kako se smijao na svojoj Ilidži. Nije morao da glumi i zato ga je Emir i izabrao. Jednom mi je ispričao da je honorar za ulogu trebao da mu donese pokojni Pavle Vujisić, ali da se zapio negdje u Sarajevu, popio i Sikijev dio, pa je morao još mjesec dana da čeka na ponovni Pajin dolazak.

Drugi put sam ga vidio pred rat u kancelariji direktora izdavačkog preduzeća „Svjetlost”. Ušao je bez kucanja, dok je sekretarica uzaludno trčala za njim kroz prijemni odjel, sjeo u fotelju, prekinuvši nam razgovor i rekao direktoru: „Đe'e si, ba, ja-arane? Tre-eba mi još o-olovaka.” Jasno mi je bilo da se radi o čudnom poslovnom partnerstvu, pa me je zato i iznenadilo što se direktor naljutio što Siki hemijske olovke od 50 dinara po nabavnoj cijeni prodaje po 30. „Ko-o da ne-e znaš da je o-obrt važan”, odgovorio je Siki i vjerovatno odnio novu količinu za svoj sto na rasklapanje pred „Srbijom”.

U ratu sam ga vidio nekoliko puta na Ilidži. Najednom je imao pravu trafiku sa olovkama, žvakaćim gumama i nekim igračkama za djecu. Pričali su da je dva puta odlazio i vraćao se u onaj dio Sarajeva koji je pripadao drugoj strani, mada nikom nije bilo jasno kako, kad ni s jedne, ni s druge strane ni unproforska ptica nije mogla da proleti. Stalno je odlazio do Pala i Sokoca, a zatim u Lukavicu i Kasindo, valjda na neki njemu znani službeni put iz filma koji ga je proslavio i to uvijek stopirajući. Pričao mi je Zoka s Pala da ga je jednog zimskog jutra povezao iz Lukavice na Romaniju i pitao ga kako uspijeva da se stalno prebacuje kad to ne polazi za rukom ni uniformisanim borcima. „U-uvijek se na-ađe ne-eki šu-upak ko ti, pa šta-ane”, odgovorio je Siki i nastavio da prebire po svojoj torbi s olovkama.

Nisam znao da je padavičar. Zamolili su me da napravimo jednu TV emisiju o njemu i da u odjavi zatražim od onih koji to mogu da pošalju neke tablete kojih nije bilo u ratu u Republici Srpskoj. Bio je sjajan, odnosno potpuno prirodan na snimanju. Po dogovoru, na školskoj tabli je sam ispisao naziv lijeka bez kog nije mogao. Za tih 2-3 dana smo postali skoro bliski, a bio sam presrećan kad su ljudi na njegovu adresu i adresu televizije počeli da šalju uistinu brojne pošiljke sa neophodnim tabletama. Pojavio se nakon 3-4 mjeseca sa ozbiljnim zahtjevom da repriziramo emisiju jer mu je lijeka ponestalo. U međuvremenu granata mu je pogodila trafiku. Isti dan sam saznao da je dobiveno budzašto prodavao ilidžanskim narkomanima. Nije se ljutio što nismo ponovili priču, ali me posjećivao svaka dva mjeseca sa istim zahtjevom. (Ostavio je dovoljnu količinu za sebe, ali je volio da bude na TV i da ga ljudi prepoznaju. O Kusturici je uvijek s uzdahom govorio.) Nikad nije tražio para, ali nije odbijao da ih primi. Oni koji su ga znali često bi mu gurnuli neku novčanicu u ruku ili u džep, a da to ne vide drugi. Moj drug Dragiša je bio jedan od onih koji su to nerijetko i neprimjetno činili. U vrijeme moje posjete, Dragiši je umro otac. Slučajno sam se zatekao istog dana i pili smo neku rakiju za pokoj duše. Onda je banuo Siki sa kesom u kojoj je bila flaša rakije, kilo kafe i šećer u kocki. Nije znao gdje Dragiša stanuje, ali je čuo za oca i pronašao adresu. „A-ako imaš smr-rtoovnica, ja-a ću to po-odijeliti. Ne-emoj plaćati, jać-a ću to za dža-abe”, rekao je mom drugu, a tek onda se obratio meni. „Ču-ujem da i-imaš promociju knji-ige”. Bio je tamo. Sjedio je u prvom redu i pljeskao i kad nije trebalo. U posveti sam mu napisao: „Mom prijatelju, Sikiju”. Sutra je opet naišao. Nosio je knjigu pod miškom i neku torbu s olovkama. Žurio je na jedan od svojih slušbenih puteva. „Ni-isi se za-a...avo s o-onim prijatelj?”

Nisam, dragi moj Siki.

Nisam.
--------------------------------------------------------
Prica je djelo Dragana Tepavcevica




--------------------------------------------------------------------------------

oskarovac (boem) - 24. februar 2007. u 13.06 (registrovani član)
Dobar je bio nas Siki! Jel zna neko gdje je sada?
Zadnji put sam ga vidio '96 kad mu je Sfor, ne znam na koju foru prevukao onaj kiosk sa Ilidze u Lukavicu.
ex-ponto,
Koja ceta si bio u prvom bataljonu?


--------------------------------------------------------------------------------

Manu - 24. februar 2007. u 19.14 (registrovani član)
Prica mi prijatelj kako je vidio jedne prilike Sikija u poslijeratnom Sarajevu i govori mu Siki: „B-bo-li te ku ku-rac, ti ro-o-k'o b-balije a s sad se-setas po gra-gradu”.

Jedne prilike ga neki majmuni povezli s Pala u Lukavicu i u autu se poceli zaj.ebavati sa njim. Rekli mu kako će ga ubit', svezati za drvo ... A Siki otvori vrata i iskoci iz auta u punoj brzini !!!!!!!!

Bolestan je jadnik, živi u Lukavici koliko znam, vidio sam ga i u Beogradu par puta, uvijek me pita da mu dam šta para za kafu, kad mu dam onda kaže „daj jo-još da popijem d-dvije kafe”. ))) Gdje mu nećeš dati ? Kaže meni: „Imam neku ppp.i.c.k.u. na Palama, s-s-sinoć sam bio kod nje, slo-o-o-o-mila me zivog, s-s-s sve me bbbbboli” ))

Ima nekakav mobilni na kojem je „Mars na Drinu” melodija koja svira prilikom poziva. Siki je CAR !

[Goran]

Prilikom snimanja filma"Otac na sluzbenom putu" pride Sinisa Pavlu Vujisicu i kaze mu:"Ddddaj mi aaautogram!" "Dobro Sinisa ali mi smo kolege i nije uobicajeno da dajemo autograme jedni drugima".
"Ma jjja jjebi mater"- odgovori Sinisa.

[TRAPAC]

On se zove Sinisa Dugaric,i jos uvijek se nalazi u Lukavici.